< rujan, 2006  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Smisao života jedne obitelji, sasvim obične, ali meni jedine!
Free Web Site Counters
Free Web Site Counters

online


Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Knjige koje volim i preporučam svima:
-nabrajam bez reda kako mi padne na pamet i dopisujem kad pročitam nešto zanimljivo:

Save Karyn
Sve što se čini ludim u sasvim običan dan
Što je muškarac bez brkova
Ljubav na posljednji pogled
U hladu Sassafrassa
Miss Julia
Bridget Jones - Dnevnik
Bridget Jones - Na rubu pameti
Slatki zalogaj
Mama Leone (i sve knjige Miljenka Jergovića)
Zašto sam vam lagala
Tri posleratna druga (i sve Balaševićeve knjige i pjesme)
Kao voda za čokoladu
Dadilja
Posljednja prilika
Lubenica ( i sve knjige Marian Keyes)
Bujna mašta OLivie Joules

Muzika i Filmovi
Muzika:

- od domaće glazbe ustvari ne slušamo baš puno toga, ali ako moram, izdvojila bi:Edo Maajka, Shorty, Gibboni, Toni, Nina, Oliver, Bolesna braća

- volimo exYu rock: Dugme, Azra, Čorba, Bajaga, Idoli, Bombaj Štampa, Balašević (nije rock ali je the best)

- od zapada volimo sve što je trenutno hit (Klinac sluša sve pa slušamo i mi!)

- ne slušamo baš nikad turbo folk, ali dobar sevdah i tambure su zakon, a cigani hrana za dušu



Filmovi:

- u zadnje vrijeme gledamo dobre (stare) i sve bolje (nove) filmove domaće (čitaj exYu) produkcije, a sve manje američkih isfuranih i nametljivih kino hitova.

Preporuka (ide po sjećanju i dopisujem kad pogledam koji novi):

Kad narastem biću kengur
Mali svet
Jesen stiže dunjo moja
Crveni kamion sive boje
Lemony Snicket: niz nesretnih događaja
Konjanik
Život je čudo ( i svi Kusturičini)
Profesionalac
Zona Zamfirova
Duga mračna noć (i svi Vrdoljakovi)
Maratonci trče počasni krug
Balkanski špijun
Ko to tamo peva
Tko pjeva zlo ne misli

Svevremenski (kultni) meni najdraži:

Kum - trilogija
Bilo jednom u Americi
Sjaj u travi
Forrest Gump
Kosa
Amadeus
Psiho
Ptice






Mali svijet
27.09.2006., srijeda
Ljubav prema djeci

Evo novi post i od mene. Čisto da držim ovaj blogić na životu, iako nemam pojma koji smisao ima održavati ga "na aparatima", ali teško mi se odlučiti da ga obrišem. Drag mi je na neki svoj simpatičan način.

Htjela sam vas pitati, jer sam se danas raspravljala s jednom ženom na tu temu, volite li vi djecu?
Kaj to uopće znači voljeti djecu?
Dotična gospođa nema djece, ali ima čopor pasa, bavi se s njima, oni su joj i hobi i izvor zarade. Nema djece. Ništa čudno ni novo. Razumijem ljude koji nemaju djecu jer ne žele. Moja najbolja prijateljica još uvijek nije sigurna želi li zapravo djecu. Nije to mala stvar imati djete. To nije odluka od danas do sutra, nego za cijeli život, i ako znaš da to nemožeš poštenije je priznati da to nije za tebe i posvetiti se drugim stvarima u životu. Kao što se gospođa na početku priče odlučila za pse.
Sve bi to meni bilo savršeno normalno da ona u jednom trenutku nije izjavila da mrzi djecu, da su djeca odvratna jer sline i bale, kopaju nos, da joj smrde i da se ona djece gadi.
Našla sam se pogođena tom izjavom, jer mi je bila uvredljiva. Imam i psa i dijete, i znam šta znači slinjenje, pokakane pelene i slično, ali znam i šta znači pseće govno i smrad i dlake. I sve to skupa sam sebi izabrala i hendlam kako znam i umijem. Čak mislim da mi baš dobro ide.
Naravno, nisam izdržala da joj ne odgovorim. Stavila nas je u situaciju da raspravljamo i uspoređujemo pse i djecu. To mi se učinilo tako jadno i ispod časti. Njeni su argumenti bili da i njoj svašta ružno govore zato što voli pse, i nju to ne smeta, pa ne vidi zašto bi nas koji imamo djecu smetalo kad ona ružno govori o djeci. Još je rekla kako njoj pse znaju i nogom šutnut, a da ona djecu ipak ne šuta nogom.
Taj me razgovor poprilično dojmio i cijeli dan mi je u glavi.
Ne patim od nekih društvenih normi, jako volim životinje, sve životinje. Mislim da su iskrene, razumne, da žive u skladu s prirodom i da od njih možemo puno naučiti. Čak volim više provoditi vrijeme u šetnji i igri sa svojim psom nego s nekim ljudima (evo, sa svekrvom recimo bang ), ljudi uopće nisu moja omiljena vrsta, ali uspoređivati pse i djecu mi se učinilo totalno krivo. Neprihvatljivo.
Nemogu sad naći ni pravi razlog zašto me to toliko zdrmalo. Znam da svatko govori i djeluje iz svoje perspektive. Zato se i trudim razumjeti njezine stavove, ali nikako mi to ne polazi za rukom. Ajde da vas čujem!
- 18:52 - Ispeci pa reci... (5) - Štampaj! - Linkaj!
29.05.2006., ponedjeljak
Skinula sam pet kila!

Eto s ponosom objavljujem da sam skinula 5 kg od trenutka kad sam vam na ovom istom blogu u mom prvom postu, obećala da bum za godinu dana skinula 10 kg. Ustvari da kanim skinuti 10 kg. Tak sad za vašu info imam 70 okruglih kila koje se preljevaju po mojoj riti i nogama i trbuhu i još sam si uvjek koma, ali manje nego prije. Jako je lijepo vidjeti da se cajger na vagi miče prema lijevo, a ne više prema desno kak sam navikla.
I nebum vam sad otkrila nikakvu čarobnu juhu, niskokaloričnu djetu, fit for life filozofiju, ma kakvi, božesačuvaj. Ipak sam ja preveliki hedonist u životu da bi svoje krupno tijelo izlagala takvim stresovima.
Za ovaj iznenadni pad na vagi kriv je samo jedan lik a to je moj novi pes. Moj dragi prijatelj koji me vodi u šetnju i sto put na dan po štengama gore dole i koji mi neda mirno ležati pred televizorom, koji pojede pol moga obroka i koji je vjerojatno dobil ovih 5 kg koje sam ja zgubila. To je ustvari razmjena između nas dvoje.
Pa ako imate sličnih problema u životu jer volite fino papati, toplo preporučam život s ljubimcem. Bili bute sretniji, zdraviji i mršaviji.
U to ime umjesto večere odlazim u jednu dugačku šetnjicu po kavrtu. Znam da pada kiša, ali ne sprečava me ni nuklearna katastrofa kad me ova dva oka pogledaju!
Rukoljub!
- 19:31 - Ispeci pa reci... (4) - Štampaj! - Linkaj!
14.05.2006., nedjelja
Brinuti ili ne brinuti pitanje je sad

Nije me dugo bilo tu. U međuvremenu živim jedan lijepi period. Puno novih ljudi, događaja, interesa. Nadam se da će potrajati.
Jedna draga osoba me zamolila da još pišem, pa evo za nju, za moju dušu i sve koji svrate - novi post.
Znam da će glupo zvučati kad kažem da mi je ispričala frendica. Uvijek se takve stvari događaju frendicama, njihovim muževima, njihovim obiteljima, nikad našima. Mojoj pogotovo nikad ne. Ali, vjerovali ili ne ovaj put mi je stvarno ispričala frendica.
Noć je bila. Ona je spavala. Ona se probudila. Njega nije bilo. Ona je išla piškiti. On je buljio u monitor. Gleda gole babe pomislila je. Nije čuo kad je prišla. Ona je pitala kaj ti radiš tak kasno. On je od šoka skoro odljepio sa stolice. U roku keksa pozatvarao je prozore, skinuo se s neta i zgasio komp. Doslovno brzinom svjetlosti. Nju je to razbudilo. Zakaj tak reagira. Pa jasno je da gleda pornjavu. On veli ma niš, niš. Ona veli zakaj gasiš onda. On veli kaj me ti sad ispituješ. Ona popizdi. Kaj skriva? On šuti i ode spavati. On ujutro hoće upaliti komp. Ona se zainatila i diže se da vidi kaj bu on sad. On poludi i ode na posao. Ona upali komp, pregleda history. Naravno hot xxx, sexxx, she-male, sexy babes.... SHE-MALE eek eek eek
Transvestiti ili kak god se to zove, cure s alatom, ili su to muški s cicama, kak hoćete, svejedno je.
Ma daj molim te!!!!! Ona nemre vjerovati. Sve bi bilo o.k. da on nije odljepio sa stolice i doslovno pojeo prozorčiće na monitoru. On zove s posla cijeli dan. Ona se ne javlja. Pita mene kaj da radi, kaj da misli.
Ja ju tješim, svi oni gledaju, to je tak muški, Supermuž isto gleda, pa kaj. Obećam joj da ću pitati Supermuža. Pitam Supermuža. On veli da su mu možda uletili pop up-ovi. Nisu mu uletili pop up-ovi. On je to gledao. Švrljao je po tim stranicama.
Ona je poludila jer on skriva. Da je rekao gledam transvestite ona nebi trepnula. Promrmljala bi da je blesav i otišla spavati. Ali on je uhvaćen s prstima u pekmezu, ili? Zakaj skriva? Jel mu neugodno kaj je to gledao ili ga to privlači zaprav, pa se srami. Meni se činilo da nije ozbiljno, dok nisam zamislila da se to meni dogodilo. Ne da gleda (gleda sigurno - nadam se žene), čak ni da gleda she-male, nebi me dirnulo, ali kad skriva da gleda she-male - e to bi me već zabrinulo. Ili bi se bar zamislila nad tim. Kaj vi velite?
- 21:08 - Ispeci pa reci... (4) - Štampaj! - Linkaj!
19.01.2006., četvrtak
Somewhere over the rainbow

U četvrtak 12.01. naš dobri Pas protrčao je ispod duge.
Zauvijek.
Prošlo je za mene predugih,pretužnih tjedan dana.
Teško mi je ovo pisati, ali moram jer on to zaslužuje.
Za moju obitelj bio je izvor iskrene, bezuvjetne ljubavi.
Za to smo mu zauvijek zahvalni.
Vidimo se jednom opet...
Somewhere over the rainbow...
- 11:20 - Ispeci pa reci... (2) - Štampaj! - Linkaj!
11.01.2006., srijeda
Long time no see


Da, baš me dugo nije bilo ovdje.
Moram s ponosom priznati da imam i pametnija posla u životu od pisanja bloga, i to je jedan od razloga više što ove stranice sigurno nikad neće ući na cool listu i slično.
Nikad mi to i nije bio cilj, da se razumijemo.
Danas mi se baš piše, a ništa mi suvislo ne pada na pamet.
Gledala sam Dvornikove i baš su mi simpa. Razbilo mi je predrasudu. Nisam znala puno o njima, ali mi nikad nije bio simpa Dino. Stvorila sam neku svoju sliku o njemu kao totalnom kretenu i sad sam se ugodno iznenadila.
Malo sam tužna danas jer mi se pas razbolio. Nemam pojma kaj mu je. Samo leži, ne jede, jedva da je malo vode popio. Ako do sutra ne bude bolje zvat ću veterinara. Danas nisam jer mi ne izgleda ozbiljno bolestan, ali me čudi da ne jede. Inače jede sve osim luka i limuna. Fakat.
Imamo i macu.
Maca je kraljica. Fina guzica. Domača tigrasta, ali da ju vidite koje ima manire... Bečka škola.
Lako njoj. Ona živi u kući, na toplome, spava na prozorskoj dasci, jede whiskas, sere u pijesak.
On je dvorištar (naš Pas).
Spava u drvenoj kućici, jede govna (da prostite) i sere di stigne. Ali mi ga svejedno volimo najviše.
I vjerujte mi na riječ, on se nebi s ovom kućnom mačkom mijenjao nikad. Prije bi umro.
Ali sad kad je bolestan, ipak je u kući. Vidim da mu godi kaj svako malo oblijećemo oko njega.
Mazimo ga, pričamo mu. Danas sam mu čak i čitala. Sad i meni glupo zvuči kad to ovako kažem, ali stvarno sam mu čitala.
Životinje su mi divne. Uživam u njima. Imala sam svojevremeno i patke i kokice, ali smo ih dali prijateljima jer su susjedi malo sraćkali. Nešto u stilu da pijetao rano ujutro kukuriče. Ne, nego će u podne, kulturno, da ne smeta. Uz najbolju volju nisam ga uspjela naučiti da kukuriče po kućnom redu, pa sad kukuriče u drugom kvartu di žive normalni ljudi.
Eto, ljudi, malo smo se družili. Svratite još koji put na kavicu, a do tada - budite svoji!
Pozdrav!
- 22:15 - Ispeci pa reci... (3) - Štampaj! - Linkaj!
05.11.2005., subota
Loše vijesti svuda oko nas.
Uragani, poplave, ptičje gripe, djevojčica umrla od astme, majka ubila bebu, srušio se hrvatski avion...
U kojoj to zemlji majke ubijaju svoju djecu, a medicinske sestre dozvoljavaju da se curica uguši?

U istoj onoj u kojoj se političari kote brzinom svjetlosti i jednako brzo nabijaju nam sve veće i veće rogove. Narod je već pravi kapitalac. Stenje pod težinom svojih rogova, ali ne čini ništa.

Tu i tamo poneki radnik najavljuje štrajk glađu. Možda su na dijeti.
Danas svi žele biti mladi i lijepi.

To je ista ona zemlja u kojoj svakodnevno pljačkaju banke, mjenjačnice, trgovačke centre. Ponekad bude baš zanimljivo jer, zamislite, lopovi i ubiju ponekog zaštitara. Ko u filmu. Samo što nitko ne glumi, a svi smo u glavnoj ulozi.
Meni se ne sviđa scenario, još manje režiser i producentska ekipa. Ja bi rado bila u nekom filmu u kojem djeca nemaju astmu, a ako je i imaju onda se za njih brinu s ljubavlju.
Ako netko zna gdje se snima takav film molim da me obavijesti.

Do tada možete me naći svaku večer gdje gledam Big Brother.
Super je. Nema gladi, bolesti ili smrti. Nitko ne ulijeće s pištoljem i ne propucava glavu onom drugom.
Samo neznam što ću kad završi.
Možda do tad već umrem od ptičje gripe, pa sve bude dobro.
- 11:45 - Ispeci pa reci... (2) - Štampaj! - Linkaj!
28.09.2005., srijeda
Molitva




Sačuvaj me Bože
dobronamjernih savjeta,
lažnih prijatelja,
praznog novčanika,
čarobne juhe,
loših filmova,
prometne gužve,
praznog frižidera,
pada imuniteta,
vjerskih fanatika
i razgovora o politici.
Daj Bože
pameti glavi,
zdravlja tijelu,
veselja duši,
ljubavi srcu,
"kreme za ruke" meni,
strpljenja Supermužu,
i svoj blagoslov Klincu.
Hvala ti Bože
na slobodnom vremenu,
lijepom danu,
kreditnoj kartici,
iskrenom osmjehu,
toplom zagrljaju,
dobrom sexu,
i dobrom snu,
a najviše ti hvala za kavu i tuš, jer bez toga stvarno nebih mogla.
Amen!
- 11:57 - Ispeci pa reci... (2) - Štampaj! - Linkaj!
26.09.2005., ponedjeljak
Što je mačo?

Ljudi ponovno sam nakon par godina pogledala Kuma.
Priuštila sam si tri dana čistog uživanja. Svaki dan po jedan dio, a najkraći traje tri i pol sata.
Proletilo mi je ko tri i pol minute.
Sve mi je žao što nema i četvrti i peti i šesti dio....
Al Pacino je fantastičan....Sicilija je tako prekrasna.....
Svaki put taj film drugačije doživim.
Ovaj put me definitivno zainteresirao odnos prema ženi.
Dakle, žena je na pijedestalu. Ona je temelj obitelji i to se osjeća u svakoj sekvenci.
Žena vlada iz sjene. Nju se poštuje i štiti. Uvijek. Suprugu, majku, sestru, kćer...
Jedino su ženi dopuštene pogreške. Jedino se ženama opraštaju grijesi.
Danas su muškarci drugačiji. Mislim na mačo tipove koji svoju agresiju manifestiraju prvo na ženi, pa tek onda dalje.
Žena Don Corleonea, nije bila ni u kakvoj životnoj opasnosti kad je odlučila napustiti ga, a on je bio stvarno opasan tip.Najgore što joj se dogodilo je bilo to što on nije htio komunicirati s njom. Godinama ju je ignorirao (to je btw bio njen izbor), ali je cijelo vrijeme uživala njegovu zaštitu.
Danas, žena napusti nekakvog fićfirića Čućića, ili kak god da se zove, i on je razbije, veže, zaključava u kući.
O.k. znam da je film jedno, a stvarnost drugo, ali činjenica je da mačoizam ne leži u snazi mišića, nego u odnosu muškarca prema ženi.To je tajna koju mnogi neznaju.
Muškarac koji zna zaštiti svoju obitelj i istovremeno biti nježan prema ženi je definitivno mačo.
Treba znati pokazati osjećaje kad je vrijeme za to i biti hladne glave kad treba.
Danas se to rijetko sreće. Imamo kriminalce, homoseksualce, metroseksualce, intelektualce, i razne druge, ali nema pravoga muškarca!
Osim Supermuža, naravno...
- 11:25 - Ispeci pa reci... (1) - Štampaj! - Linkaj!
24.09.2005., subota
Bijeg...

Neznam kako vi, ali ja u zadnje vrijeme moram bježati od ljudi.
Uvijek je to bilo tako da su me voljeli u društvu. I na poslu, i u školi, i doma, i svugdje gdje dođem. Valjda imam tu facu koja je ljudima, simpatična, ili neznam kaj je to. Ne samo da se rado druže samnom, nego mi povjeravaju svoje najiintimnije tajne.
Do sada nisam imala problema nositi se s tim. Moja najbolja prijateljica kaže da ja znam slušati kao nitko na svijetu. To je istina.
Imam tu sposobnost uživjeti se u tuđe probleme kao da su moji. Baš osjetim emociju onoga ko priča. Nekad me iznenadi kako mudre savjete za druge izvalim preko usta.
Sve bi to bilo lijepo kad ja nebi bila već pomalo umorna od svega toga. Stalno mi zvoni telefon, moram popiti kavu s ovim i onim, javiti se trećem nekome, posjetiti četvrtog. Odgovarati na pitanja: "Pa gdje si ti?" i "Kad ćeš imati malo vremena da se vidimo?"
A ja bi samo htjela biti doma s mojim dečkima. Gledati televiziju, čitati knjigu, spavati. Odmoriti se od ljudi.
I to i činim. Stišam telefon, zaključam vrata i ne otvaram nikome. Uživam u tome. Briga me kaj je došla rodbina iz Italije, kaj Ivana očekuje da se vidimo, kaj mi SVI imaju nešto važno za reći, kaj se D. i M. možda rastaju i ona bi htjela samnom pričati o tome.
Kasnije imam malu grižnju savjesti zbog toga.
I stvari se nagomilaju. Jer ja ću svakako morati odraditi rodbinu iz Italije, naći se s Ivanom, saslušati M. o problemu sa D., plus još sto takvih koji će se generirati putem.
Ali ne danas. Danas sam noj s glavom u pijesku...
- 12:49 - Ispeci pa reci... (3) - Štampaj! - Linkaj!
16.09.2005., petak
Šoooopiiiiiiiing iz d best! Oooo jes!

Poštovani osobni bankaru!

Ovim putem želim vas izvjestiti da sam danas uživala u razularenom šopingu.
Žao mi je što ćete primjetiti da sam istovremeno strašno opteretila moje račune na karticama, tekuće račune, čekovne knjižice i tome slično.
Ne znam hoćete li razumjeti moje razloge, ali vrijedilo je svake potrošene lipe. Kratki rezime:
Sasvim nevino sam napustila jutros svoj topli dom s namjerom da Klinca odbacimo u školu, pa popijemo kavicu u jednom od lokalnih kafića Supermuž i ja.
U susjedstvu se otvorio jedan stari - novi (netom renovirani) šoping centar, pa smo prošli samo da vidimo kak to sad izgleda.
Čujte, šta da vam kažem. Izgleda mrak.
Svega ima, a još danas i sutra je 10 posto popusta na svu kupljenu robu.
I tako.
Prvo sam snimila jednu lotto trenirku. Pamuk 100%. Gornji dio na cif s kapuljačom. Bijeli. Donji dio tamno plavi s crtom. Taman kako treba da mi malo smanji noge i guzicu. Odmah mi se dopala. Oprezno sam joj prišla, kunem se da jesam. Evo, nek vam Supermuž kaže ako meni ne vjerujete.
Strah me bilo pogledati cijenu, jer kad zine na mene cifra neka, ja se ciju ciju, odmah povučem.
Kad tamo cijena kućni ljubimac. SAMO 489 kn. Pa, mislim, to je izuzetna prilika. Ispod 100 eura takvu nebum našla. Probam. Kupim. Platim. Šta me gledate? Šta bi vi napravili da ste na mojem mjestu?
Jebote, vi bankari k'o da nikad ne kupite ništa. K'o da nosite nečiju staru robu. A svaki put kad dođem u banku sve ste uvijek sređene pic-pic. Od glave do pete.
Zato ne bulji i slušaj me dalje.
Na dječjem odjelu sam se vraćala dva puta na blagajnu. To je fora jer onda mi ne vrišti na jednom slipu ogromna cifra, nego imam dva manja slipa pa mi je lakše se s tim nositi, a i vama, vjerujem. Prvo smo kupili Klincu neki prsluk i jaknicu od flisa, sad za jesen, lude boje i dezena. Cijena prijateljska. Sve skupa 200 kuna minus 10% znači 180 kuna. Sad mu nemoj kupiti. Pa nemam sto djece. Samo jednog sina. I tu Supermuž spazi zimsku jaknu za Klinca, ono super, s kapuljačom, šminka, pernata, topla, frajerska, samo 350 kuna minus 10% je 315 kuna. Gle, treba mu jakna, a ova je mrak, a još k tome u ponedjeljak više nema popusta, pa kaj se tu ima čekati. Bolje danas nego sutra.
Mislim, sviđa vam se valjda da sam ušparala tih 10%.
Nebi ja inače da nije tog popusta.
Sad je bio problem, jer Supermuž nije baš niš dobio, pa smo zapalili u King kros. Muvali se, ali već nam je bilo muka od kupovine i robe. Isprobavao je neke jakne, hlače, prsluke i svašta, ali nije mu baš bilo 100% pa je odustao i kupio si samo jednu knjigu u algoritmu za 65 kuna. Skromno.
Onda smo u samoposluzi kupili ručak, popili kavu u kafiću i u podne smo već bili doma.
I taman je Klinac došao iz škole.
Danas je super dan. Nećete mi valjda pokvariti vi iz banke. Cijelu plaću vam svaki mjesec ostavljam. Sjetite se toga, molim lijepo.
Molim? Kakvom minusu, gospođo? Ja nisam u minusu.
Vi ste u minusu. I vaša banka je u minusu od onog dana kad ste mi uvalili sve te "pogodnosti", pakete, kartice.
U minusu ste vi jer bolje da sam ja vama dužna nego vi meni.
Bolje da ja trošim vašu lovu nego vi moju.
I u minusu ste jer vama fali love a ne meni. Ja te novce nisam nikad ni imala. Uvijek su bili vaši.
Pa pazite malo kome posuđujete. Ja vam to nemam od kud vratiti, vi to dobro znate, a gurate mi svejedno sve veće i veće dozvoljene kredite. Ali hu kers? Aj dont! Problem iz ol jors.
To je isto ko kad me carinik na povratku iz Italije pita imam li što za carinu. Za carinu?!? E, pa žao mi je za carinu nemam ništa, ali sebi sam stvarno svašta kupila...

Hvala na razumjevanju i strpljenju.
S poštovanjem,

Mali svijet
- 13:37 - Ispeci pa reci... (4) - Štampaj! - Linkaj!
14.09.2005., srijeda
Velkam tu tvajlajt zon!

Ljudi jel vjerujete vi u duhove?
Mislim ono, da ste doživjeli nešto što nema drugog objašnjenja osim da su u pitanju duhovi ili neka viša sila?
Nedavno smo na poslu imali sličnu raspravu i mene je fakat iznenadila spoznaja da su skoro svi osim mene imali slična iskustva. Neki manje a neki više neobjašnjiva, ali svakako zanimljiva.
Sad se pitam jel samnom sve u redu. Nemojte odmah pomisliti da radim s nekim čudacima. Daleko od toga. Radim sa jako normalnom (ova me riječ uvijek nasmije jer što je danas normalno?), mladom ekipom. Ljudi koji uglavnom nemaju predrasuda, većina od njih nisu čak ni vjernici. Mislim, kakve sad veze ima jesu li vjernici ili ne. Ja isto zabrijem ponekad.
Priče su bile zanimljive. Prvo sam mislila da ću vam ih prepričati, ali kad bolje razmislim, jako su osobne i mislim da nebi bilo u redu prema glavnim likovima, da ih ja sad tu iznesem, jer nisu moje i nemam autorska prava.
Svejedno, sadržaj vjerojatno možete pretpostaviti. Lampe koje se pale same od sebe, koraci i lupanje u praznoj sobi, fotografije na kojima se vide likovi koji tamo ne pripadaju, predmeti koji nisu vaši, a nalaze se na vašim najskrovitijim mjestima i tome slično, osjećaj da je tu još neko, uglavnom sekvence iz loših horora koje je neko iskusio na vlastitoj koži. Ta na na na - ta na na na (tema iz Zone sumraka).
Nisam praznovjerna, ali vjerujem ljudima koji su mi to pričali, zato što imam razloga da im vjerujem. Dokazali su se kroz godine kao osobe od povjerenja.
Ja osobno nemam takvih iskustava, ali imam jako izraženu intuiciju, tako ja to zovem, pa recimo imam "špurijus" da će nešto ispasti dobro ili loše, znam ko me zove kad zazvoni telefon (bez da čitam na displeju of kors), često sanjam nešto što se kasnije desi, ali nikad to nisam tumačila kao nešto neobjašnjivo, jer mislim da to svi manje više mogu.
E, ali nemogu baš svi vidjeti, osjetiti ili na drugi način komunicirati sa "onim" svijetom. Ja nemogu. Ili neznam. A malo mi se i koža ježi od takve mogućnost. Nisam baš sigurna da bi htjela to doživjeti. Znatiželja je jedno, ali ja to fino namirim i iz tuđih iskustava.
Zato me zanimaju vaša iskustva. Znatiželjna sam: Jel vam se kad dogodilo nešto slično? Šta? Mislite li da je to samo plod mašte, trenutni poremećaj osjetila naših inače nepogrešivih, ili nešto puno stvarnije i dublje od toga. Bojite li se toga ili se pravite da se ne bojite?
I još me nešto zanima. Raspravljali smo o knjizi Da Vincijev kod, pa smo malo lomili koplja oko nekih vjerskih pitanja, ustvari više pitanja crkve, nego vjere, pa me zanima, da li bi vas kao vjernike (one koji jesu vjernici među vama) smetalo da je Isus svojevremeno bio oženjen i imao djecu i obitelj? Pustimo sad povjesne činjenice, Bibliju, Flavia i druge koji su pisali o Isusu. Samo me interesira da li bi činjenica da je, kojim slučajem, Isus bio oženjen čovjek s djecom, promijenila vaše poimanje vjere i na koji način.
E pa dalje prepuštam vama! Zdravi bili!
- 22:00 - Ispeci pa reci... (1) - Štampaj! - Linkaj!
10.09.2005., subota
Subotnja generalka

Kod mene je subota dan za generalku.
Najgore od svega je to kaj ja uglavnom nisam subotom slobodna (ili je to najbolji dio!?!), tak da nemogu svaku subotu spremati.
I onda ja fino sav posao koji ne stignem u jednu subotu odraditi ostavim za iduću subotu. Apsolutno nema veze što sam možda slobodna u srijedu ili petak.
Pa neću valjda raditi generalke srijedom. To niko ne radi.
Ta mi je subota ostala još iz roditeljske kuće, a tradicija je važna u životu čovjeka.
Ipak, danas sam slobodna, a još nisam ništa napravila.
Priznajem da nisam baš najvrijednija domaćica na svijetu, ali kad ima toliko drugih interesantnih stvari u životu, pa ko može uživati u pospremanju kuće. Ja sigurno ne. Možda bi trebala platiti neku ženu da povremeno dođe. Pa nemre to biti tak skupo. Vrijedilo bi svake kune.
Ja volim kuhati (i jesti!), a ne spremati. Fak!
Svejedno ipak idem...
Evo sad ću krenuti...
Usisavač me gleda iz kuta... Gledam i ja njega. Čini mi se da se i njemu ne radi.
Evo odlazim, u nadi da još neko troši subotu na pospremanje....
Živio nerad... Živjele kućne pomoćnice...
- 11:13 - Ispeci pa reci... (3) - Štampaj! - Linkaj!
09.09.2005., petak
Bal vampira

Da, tako se to zvalo u vrijeme kad sam ja išla u školu. Radi se o roditeljskom sastanku, naravno. Danas mi je dan prošao u tom znaku. Mislim, sve o.k. počela je nova školska godina, pa je red, kako to već biva da se okupe roditelji oko učiteljice, u svrhu što boljeg, jeli, upoznavanja sa planom i programom u novoj školskoj godini. Jako interesantno, zar ne. Mislim, ja uživam na takvim okupljanjima.
Svakom normalnom je jasno da učiteljica, koja je btw sasvim o.k. i normalna osoba, mora održati ovo sveto okupljanje, jer joj je to naredilo vrlo ministarstvo.
Svako normalan dođe u nadi da će to brzo završiti, jer radi se o klincima u 4. razredu osnovne škole, dakle, problema nema. E, tu je keč, jer, naravno, nismo svi normalni. Već po defaultu, tu se uvijek nađu dvije jaaaaako pametne mame, koje, jebote, nemaju drugog posla nego biti protiv svega.
Dakle, ako smo svi za lijevo one su za desno, svi gore - one dole, svi van - one unutra, svi hoće - one neće. I naoružam se sa sto kila živaca, i znam unaprijed kaj me čeka, ali fak, fak, fak, one me svaki put snervaju, ono, propisno. Vidim da i učiteljica pizdi, ali ona mora to fino diplomatski riješiti, mislim, nemože baš sad tu pred svima, reći antiprotivnim mamama da odjebu u troskoku, a vidim joj na faci da bi im najradije baš to rekla.
I tako umjesto pol sata jednostavnog bla-bla-bla učiteljice, podnjela sam sat vremena sraćkanja nadobudnih mama o nečemu šta nikoga ne zanima. I tu još nisam dobila popizditis.
Popizditis sam dobila kad sam skužila da je nastava mom sinu završila prije 15 minuta, da vani pada kiša, i da mi je dijete otišlo kući pješice po najvećem pljusku, dok ja sjedim gubeći vrijeme jer sam pristojna. Zbog dvije guske. Fakat sam glupa. I ljuta na sebe, a to mi je najgori osjećaj. Mislim , kad se ljutim na drugog okrenem se i odem, a od sebe nemogu otići. Bad.
- 23:21 - Ispeci pa reci... (0) - Štampaj! - Linkaj!
07.09.2005., srijeda
Svijet knjige ili...

Učlanila se ja jednom davno (čitaj 1991.), ničim izazvana, bez pravog razloga (osim želje za dobrom knjigom, radi čega danas hodočastim u knjižnicu), dakle sasvim nevino se ja, jeli, učlanim u taj klub. Svijet knjige. Jedina mi obaveza bila kupit knjigu svaka tri mjeseca. Pa dobro, to ionako manje više činim. Fino ti ja bila član, miran, dobar, redovan. Uvijek bi nešto našla što bi mi bilo zanimljivo, ili klincu ili Supermužu. I tako godinama. I zasiti se čovjek s godinama takvih klubova. Postane ti glupo. Naslovi stalno isti, pomalo mi nezanimljivo, a i kupila sam dosta toga, pa reko idem ti ja odavde.

Ali teško ti nekako prekinut dugu vezu ma koliko glupa i zamorna bila.

Kad počele me zvati neke babe, da se bliži rok do kad moram naručiti knjigu, pa nek se ja odlučim, pa će me ona nazvati za pola sata. I ja ti ko dobro dijete, vrtim taj katalog, preturam i nađem nešto pa naručim. Kad za tri mjeseca opet zove baba. Pa, reko, gospođo, malo me inkomodirate, imam ja sad druga posla, pustite vi meni da ja naručim kad i šta ja hoću. Dobro, doviđenja - doviđenja. Kad zove opet sutradan,a ja odlučila da se ne javljam na taj broj. Zvalo od 9 do 18 sati ravno 32 puta. Jebote! Ne'ko ima strašan pos'o. Baš me zanima koliko je plaćena baba zadužena da me zove čitav dan i ko ju za to plaća. Naručila ja preko neta taj put. Ali kad me ovaj mjesec opet nazvalo, tako mi se dig'o tlak, da bi razbucala babu ko svinja masnu krpu, samo da mi je bila pri ruci. Baba. Krpu imam.

Definitivno odlučim se isčlaniti. Nazovem tamo. Dobar dan - dobar dan. Ja bi se ispisala, pa recite što moram napraviti. Ništa veli žena, samo nam pošaljete mail i to je to. Fino. Vidiš ti. Odma pošaljem mail i veselo se oprostim od knjižnog kluba.

Nije prošlo par dana zove opet baba. Ostavi mi kilometarsku poruku na sekretarici, da ja nisam za ovo tromjesečje naručila bla bla bla bla, trkelj, trkelj, truć, truć, srać, srać, od kraljevića Marka i konja Zelenka...
Nazovem. Gospođo, reko, jeste normalni vi tamo. Poslala vam mail ko čovjek, da neću više vaše knjige, jer me iritirate na telefonu svaki čas. Sjaši mi više tamo sa žice, neću tvoju knjigu, jebala te knjiga, da te jebala, i nemoj da ti padne na pamet da me ikad više zovneš na moj telefon i trkeljaš mi na mojoj sekretarici gospođo, jer ću svakako u tom slučaju popizdit generalno. Oprostite, ništa, doviđenja.

Rekoh bravo sama sebi, protrljam dlanove, i mislim definitivno su sad shvatili, nema više šanse da me nazovu. Fala Bogu.

I nisu. Mislim, nisu zvali. Stiglo danas pismo. Poštovani bla bla, da će mi prekinuti članstvo tek s 1.1.2006. i da ja do tada moram (pazi termina - MORAM?!?) obaviti još dvije kupnje.
Pa meni muž nije reko da moram ostati s njim u braku još dva tromjesečja, na poslu ti je otkazni rok mjesec dana, iz banke se ispišeš kad poželiš, ali ne iz Svijeta jebene knjige. Ne, ja moram, pazi, moram!!! Jebote, to je rat. Do istrebljenja.

Poštovani Svijetu kretenske knjige, ništa ja ne moram, a najmanje raspredat s tvojim babama o tvojim starim i sjebanim naslovima. Skinite mi se više s kičme, pročitala sam vas do kraja!

p.s. poruka za babu:jebote ova moja akvarijska ribica je od tebe pametnija utoliko što manje priča, a šutnja je zlato gospođo!
- 00:49 - Ispeci pa reci... (5) - Štampaj! - Linkaj!
02.09.2005., petak
Friends forever

Sjedim jucer s frendicom na kavi i naravno tračamo. Ko da vi ne tračate kad sjedite na kavi s najboljom frendicom. Mislim, pa zato i idem na kavu da čujem kaj ima novoga, ne? Najbolje da na popodnevnom suncu raspravljamo o smislu života, bitku i neuništivosti materije. Bilo je na kavama i teških tema, ne kažem da nije, ali danas definitivno nije taj dan. Opanjkavale smo do mile volje i uživale u svakoj sekundi.
"Daj gle kakav ruž ima ova konobarica, jebote, od cijele žene vidim samo usta."
"Ima i po zubima. Kaj da joj velim da ima po zubima ruž."
"Ma baš. Pa nisi poludila da nam kvariš zabavu. A si vidla onu kaj izgleda ko stolna lampa."
"Ne, koja?"
"Daj nemoj se odma okretati, ali kad se okreneš znat ćeš odma koja je pa mi reci."
Polako se okrenem, ko fol nezainteresirano, kad cura fakat ima rep skupljen na vrh glave, pa joj kosa pada odozgora prema glavi, i neodoljivo podjeća na noćnu lampu.
"Samo joj fali žarulja u ustima."
Cerekale smo se ko klinke. Baš zločesto. Stvarno nije lijepo komentirati druge ljude koji ti nisu ništa krivi, ali nekad si nemožeš pomoći. Svi to ponekad radimo i nemojte mi samo reći da vi ne, jer vam u startu ne vjerujem.
A onda su krenule ozbiljnije teme. Ljudi koje poznajemo.
"Kaj Goga priča? Ste se vidle skoro?"
"Pizdi ko i uvjek znaš nju. Opet je bila kod frizera s onom svojom slabom kosicom. Bolje da neznaš kak sad izgleda, totalna koma."
"A kaj bi ona htjela isto stolnu lampu imati na glavi! Ha, ha, ha! Daj da pitamo ovu kod koga se frizira pa da javiš Gogi!"
"Stara nije smješno, stvarno su joj spalile kosu, pa sad ima paperje ko pilić na glavi."
"Joj, daj prekini, ona to voli, zato i ide non stop frizeru! Nego kaj ima kod tebe?"
"Niš. Radim. Si čula da Tina ima novog komada?"
"Koja Tina? Ma daj, sereš. Opet?!? Pa to joj je treći od kad se vratila s mora!"
"Jebiga, stara, ko zna - zna. A ja i ti se možemo samo ko dva starca iz Muppet Showa sprdat. Reci ti kaj hoćeš, ali njoj niš ne fali."
"Žene su kokoši!"
"Misliš na nas?"
"Ne budalo, mislim na nju!"
"Daj si malo razmisli pa buš vidla da ipak misliš na nas. Zakaj bi ona bila kokoš. Frajeri lete oko nje, još ne stignu ni potrošit sve ono kaj su htjeli na nju, a ona već ima novog. I sad je ona kokoš. Daj mi to molim te objasni."
"Gle, stvar je vrlo jednostavna. Ona je rastavljena, s jednim djetetom koje uglavnom čuvaju starci i s hrpom frajera u prolazu. Ti i ja smo u prosječnim brakovima, s djecom, problemima, svekrvama, prljavim čarapama. Jel bi se ti mjenjala s njom?"
"Pa, nebi, znaš da nebi, ali to ne znači da je ona kokoš!"
"Ooo! To znači upravo to da je ona kokoš, a ja i ti smo - kvočke, stara moja, mi smo kvočke. Dok ona trči po dvorištu i mjenja pjetle, mi fino kvocamo na kavi i sjedimo svaka na svojim jajima! Kakva su takva su, naša su! Ha, ha, ha!"
S tračeva smo prešle na one male slatke ženske razgovore.
"Opet imam iscjedak!"
"Ma daj. Kakve boje?"
"Prozirni!"
"Pa to ti nije niš! Jel smrdi?"
"Ne."
"Pa jebote, kak uopće znaš da imaš iscjedak kad je proziran i nema mirisa!"
"Normalno da znam da imam iscjedak, pa ne moram imati gorgonzolu u gaćama da bi znala da imam iscjedak. Imam i gotovo. Kaj misliš jel mi to kaj opasno?"
"Je, da. Moraš pazit da ti ne eksplodira, tak je opasno."
"Ti se sprdaš, a meni baš i nije smješno. Vidla bi ja da je to tebi tak!"
"Ma ne sprdam se, ali ti vječito radiš z dreka nauku. Mislim da ti to nije NIŠTA, ali ak ti ne prođe za tri dana odi doktoru."
"Zašto. Misliš da bi moglo biti opasno ak ne prođe za tri dana? Kaj ak mi je to rak? Babe u našim godinama (čitaj 33) su rizična skupina."
"Mislim da moraš odmah doktoru."
"Misliš?"
"Da. Psihijatru!"
Onda je zvao njen muž. Mr. Gljiva. Izbivale smo 2 i pol sata, pa se zabrinuo. Usput pita kaj ima za večeru. "Nisam niš kuhala! Imam iscjedak i nemogu sad još misliti kaj bum kuhala. Kupi čevape!"
Tresne mu slušalicu uz komentar "samo si mi ti falio!" i crkne od smjeha.
Onda je zvao Supermuž. On nije zabrinut. Paše mu da sam na kavi jer i on odlazi s dečkima na streljanu, pa mu je drago da nisam doma i ne zvocam (ko svaka prava kvočka).
Sjedimo još malo, a onda zovemo konobaricu. Širok osmjeh i još jedan pogled na ruž na zubu.
"Gospodična imate ruž na zubu."
"Joj, di, joj, hvala, hvala, ženski problemi, hvala!"
"Ti si srce jedno. Baš si zlatna osoba." - govorim Bibi. "Prvo se sprdaš na njen račun, a onda..."
"E, jebiga, da nebi svi sad imali zabavu koju sam ja otkrila. Šou iz over!"
Vozimo se doma uz muziku do daske. Robbie W. Feel. Mrak! Vrištimo. Stajemo ispred moje kuće.
"Čujemo se sutra. Pazi kak sjediš na jajima! Nježno da ne zdrobiš!"
"Važi, pazi i ti! Zovem te! Bok"
" I nemoj mi sutra doć s iscjetkom. Samo me sramotiš po svijetu!"

Volim svoju frendicu. Volim naše kave. Volim zločeste tračeve. Volim kokoši i kvočke!
I pijetle, naravno!
- 11:32 - Ispeci pa reci... (6) - Štampaj! - Linkaj!
24.08.2005., srijeda
Sarajevska priča

Bila sam u Sarajevu jučer. Obožavam taj grad, ljude, spiku, humor i sve vezano za Sarajevo. Imam ludu sreću što radim takav posao da sam relativno česti gost u tom gradu, pa već mogu reći da sam ga dobro upoznala i definitivno zavoljela kao da je moj grad. Neznam je li to samo moja osobna impresija, ali tamo se uvjek osjećam dobrodošla, ljudi su nasmijani, otvoreni, srdačni, simpatični... Imaju dušu, što bi se reklo. Kao da se tamo vratim u neko prošlo vrijeme, u kojem je i Zagreb imao takvu dušu. Svoju prepoznatljivost, onu toplu ljudsku notu, koja čini da se osjećaš dobro što si tu gdje jesi i radi koje ne želiš biti ni na jednom drugom mjestu na svijetu. Na žalost, u Zagrebu više ne osjećam tu toplinu. Mentalitet metropole se polako i sigurno doselio na njegove ulice, ljudi ne primjećuju jedni druge, ne mare, ne stignu, nemaju vremena. Priče su postale snobovske, kao i događanja. Humor je zajedljiv, teško ga je razumjeti, jer su šale postale interne, samo za odabrane, i uglavnom na tuđi račun, uvredljive.
Ali zato, kad odem u Sarajevo, uživam u svim tim malim životnim radostima, laganom, pitkom humoru, koji je tu da nasmije, ne da uvrijedi; uživam u sevdahu, kafici s kockom šećera, sitnim pažnjama koje mi ljudi upućuju sami od sebe i ničim izazvani(male baklavice ostavljene samo za mene, fantastičan čaj od čubre - neznam šta je čubra ali šta god to bilo odlično je; prijatelji kojima nije važno u koje doba ili nedoba dolaziš - nego samo da dođeš). Reči ćete, dobro pa i tu će ti neko pokloniti kolače, neš' ti poklona, i u pravu ste - hoće, ali ću ja znati zašto. Ovdje se stvari događaju s točno određenim razlogom, a tamo se događaju spontano i iskreno i jedina im je nakana da vas razvesele. I uspješno to čine.
Važno je za ovaj tekst napomenuti da sam ja rođena zagrepčanka, da su svi moji lokalci u zagrebačkoj regiji, i da nemam baš nikakve veze (osim ove emotivne, osobno stečene) sa Bosnom i Sarajevom. Dakle, ne vuku me geni neke tamo prabake, a meni je pomalo žao zbog toga, jer iako sam provjereni i dokazani lokal-patriota (bez negativnih predznaka i ksenofobije, pozdrav Splitu), probala sam živjeti drugdje i nije mi išlo, vuče me moj kvart, moji ljudi, moj jezik. Ali ako ikad budem morala otići odavde, voljela bih da to bude Sarajevo i ni jedno drugo mjesto na svijetu (a vidjela sam dosta), jer se tamo osjećam k'o doma, nekad i bolje. Bit će to neka veza iz prošlih života...
- 21:58 - Ispeci pa reci... (6) - Štampaj! - Linkaj!
21.08.2005., nedjelja
Evo sad ću si skuhati kavicu i malo blogati.
Ljudi čitam vaše postove i super ste, uglavnom.
Moram napisati moj osvrt na Mansona: ne volim ga osobno, ali ga nebih zabranila, baš kao što nebih zabranila ni Thompsona kojeg još manje volim. Možda im obojici nebih dopustila nastup u Areni, jer mi tamo jednostavno ne pašu. Nastup u Areni bi trebao biti stvar prestiža za Hrvatsku, a ne da se svakojakim likovima iz crtića dopušta paradiranje onuda. Njihova je energija preružna za onaj lijepi prostor i zato, da se mene pita, nikad tamo nebi nastupali mnogi takvi "umjetnici". Manson za sebe kaže da je on performer, da je ono što radi umjetnost, provokacija, stavljanje publike i snage njihove vjere na kušnju. Osobno mislim da je njegov jedini motiv lova (i to kužim), a medijsko podizanje prašine oko njega samo mu je fantastična besplatna reklama. Paradoks je da mu upravo crkva radi najbolju reklamu! I nije problem Manson, ni njegova priča, nego klinci koji se fakat nafuraju na te priče i kasnije rade od sebe kretene, hodaju svijetom obučeni ko debili, s kretenskim frizurama, križevima i simbolima koje ne razumiju. Štovanje kulta M. Mansona traži puni angažman. Osobno poznam djevojku, koja se u svojoj 16. godini navukla upravo na Mansonovu "religiju" i mogu vam reći da to nije izgledalo nimalo lijepo. Lijepa cura preko noći je postala čudovište, ispijenog lica s crnim podočnjacima, u famozno ružnoj odjeći. Ono što je učinila od svoje sobe je neopisivo. Žao mi je što nemam fotke, ali, vjerujte mi na riječ, ni sam vrag se nebi posramio kad bi mu pakao tako izgledao. Curka je umjetnički nadarena, i stvarno si je dala truda do detalja. Crni zidovi i ormari u plamenim jezicima koji se dižu od poda prema stropu, krevet preuređen tako da podsjeća na neku spravu za mučenje, ukrasi u sobi su izvrnuti križevi, lutke odjevene u crno bez zjenica (samo bjeloočnice), kutija za nakit u obliku lijesa, posude sa zemljom s groblja i slično. Normalan čovjek (ah, što je danas normalno), teško može u takvom prostoru boraviti duže od nekoliko minuta. Nisam strašljiva, ali stvarno je neugodno. Od tada je prošlo 4 godine (mislim, od kad je to učinila od sebe i sobe) i više se napokon ne fura na te gluposti, ali sobu treba potpuno renovirati. To baš nije jeftino, pa čeka svoje vrijeme i stoji kao podsjetnik na neko vrijeme buntovništva i vladavine M. Mansona. On je na tome dobro zaradio, i još uvjek to čini, a njoj je danas žao izgubljenog vremena. Manson šokira ljude za lovu, a klinci šokiraju svoje obitelji besplatno. Nebih baš voljela da mi se klinac jednog dana na to navuče, ali zabranom to sigurno neću spriječiti. Toliko o Mansonu. Pozdrav svima!
- 18:45 - Ispeci pa reci... (1) - Štampaj! - Linkaj!
19.08.2005., petak
Već sam skoro zaboravila da sam počela pisati blog, kad evo danas prvi put unatrag tjedan dana da nađem malo vremena, protrčim po netu, uhvatim vijest - dvije, pa kad već imam pet minuta - imam i deset, evo da napišem koju. Jurim, jurim, jurim, jurim...čini mi se da ću jednom sama kraj sebe projuriti, a život kao da prolazi pokraj mene. Mislim, dani mi prolete doslovno, a u pravilu svi su slični jedni drugima i nemam nekih konkretnih sjećanja na petak ili ponedjeljak. To mi je žao. Sve se svede na posao, jurnjavu po dućanim (špeceraj, špeceraj, nemojte odmah misliti na Sex i grad vrstu šopinga), kuhanje, malo blebetanja na telefonu s frendicama (nema se baš vremena za kavu), za to vrijeme mi se ukoči vrat jer grčevito stišćem slušalicu između glave i ramena dok su mi ruke zaposlene vješanjem opranog veša. Imala sam par slobodnih dana, pa sam si tipično ženski, nepromišljeno, nakopala na vrat i nekakvo, nazovi "osvježivanje" životnog prostora. To otprilike znači da smo izbacili gomilu uspomena (čitaj: smeća s dodanom vrijednošću), odradili neke sitne preinake s ciljem što ugodnijeg življenja (krečili, promijenili lampe, objesili pokoju sliku, razmjestili neki namještaj, kupili novu policu...) i tri dana za redom doslovce padali u nesvjest od posla. Supermuž je za čudo, bez puno otpora, aktivno sudjelovao u događanjima. Evo sad me još i sam pita kad ćemo malo "osvježiti" kupaonu. Mislim, imali smo malih sukoba mišljenja, Bože moj, kak bi to bilo da se u svemu slažemo, ali dobro je prošlo, i sad nam je fakat lijepo doma. I nismo potrošili puno love. Naručila sam si neke zavjese iz Quelle kataloga, one rolo, cijena dobra, svugdje sam gledala, ali su svugdje skuplje. Pa ako trebate... Javim vam kakva je kvaliteta kad dođu pa ih vidim iz prve ruke. By!
- 21:00 - Ispeci pa reci... (0) - Štampaj! - Linkaj!
12.08.2005., petak
Moj sin

Nisam jedna od onih mama koje stalno i svuda hvale svoje dijete na sva usta. Znate ono kad sjedite u društvu, razgovara se o svemu i svačemu, i netko slučajno, ničim izazvan postavi krivoj osobi (samodopadljivoj majci) krivo pitanje (kako su djeca? i slično), i pokrene lavinu, nikome-osim-majci zanimljivih podataka o tome kako su samo pametni, što su novo naučili kada su i koliko kakali, što i kako jedu, koliko spavaju i tako unedogled. Bože, šta mi je ovo trebalo, - pomislit ćete, a samo sam htjela u miru popiti kavu. Društvo pomalo postaje nervozno, pogledava se na sat, pokušaji promjene teme nisu uspjeli, pa svako smišlja razlog da što prije napusti mjesto radnje. Inače, dam do znanja da mi neka tema nije zanimljiva, ili kad neko zadavi dosadnim razgovorom, ali kako ćete, prekinuti majku koja veze hvalospjeve o svom, uglavnom sasvim prosječnom, potomstvu. Nikako. I oni najoštrijeg jezika ostanu bez teksta u takvim situacijama. Ona tak voli tu svoju malu!- čula sam komentar. Bože, pa zar mi koji šutimo o bljuckanju i grčevima i kakicama, zar mi ne volimo svoju djecu!?!?
Ja, na sreću moje okoline, nisam takva mama. To, naravno ne znači da je moje dijete meni manje važno. Naprotiv.
Moj sin ima 10 godina i najvažnija je osoba u mom životu. Radi njega svijet izgleda ljepši, radi njega se trudim biti bolja osoba. On je pokretač svih mojih čula. Nitko me ne nasmije kao on. Sve odluke koje donosim - donosim njemu na korist. Pogreške su moguće samo ako njemu ne štete. On određuje moje slobodno vrijeme, ali i moj posao.On je smisao moga postojanja, jer bez njega ni ja ne postojim. Kad se on rodio izgubila sam svu slobodu i od tada živim u najljepšem ropstvu zvanom majčinstvo. I uživam u tome. I nije to ništa novo, ništa samo moje, i ništa nepoznato. To je ona ljubav o kojoj ne treba govoriti da bi postojala. Ona ne postavlja uvjete, ne traži ništa za uzvrat i nikad ne prestaje. Ona je iskonska, genetski predodređena da pokreće svijet. Bez majčinske ljubavi nebi nas ni bilo.
Zato volite svoju prekrasnu djecu, uživajte u njima, i ni slučajno nemojte time gnjaviti druge ljude! Imajte milosti!
- 14:24 - Ispeci pa reci... (3) - Štampaj! - Linkaj!
10.08.2005., srijeda
Just another day

Vučem se ko prebijeni mačak (kakva glupa usporedba, jer, ustvari, nikad nisam vidjela prebijenog mačka, na sreću) s fotelje na trosjed, pa na fotelju. Vučem i knjigu sa sobom. Kao da mjesto na kojem čitam može promijeniti njezin dosadni i trivijalni sadržaj. Predvidiv. Ona je jadna i zbunjena i ne kuži da ju on voli cijelo vrijeme. Happy end i prvi poljubac dogode se na 566 stranici. Svi su presretni. Osim mene naravno. Sama sebi idem na živce jer sam si dopustila protratiti vrijeme čitajući šund roman. A opet, ljeto i je vrijeme za šund. I kič. Da nema toga kako bismo znali prepoznati dobru knjigu. Mislim, s čime bismo je usporedili. Nešto je dobro tek u usporedbi s nečim lošim i obrnuto.
Sad se već bolje osjećam zato što sam pročitala lošu knjigu. Vidiš kako je sve stvar samo različitog tumačenja. Zgodno, kaj ne?
Znam da vas zanima kako se zove ta knjiga, ali neću to napisati. To bi već bila reklama za nešto što mi se ne sviđa. Stvari koje ne volim nemaju imena. To je samo bila loša knjiga i bok.

Dosadno mi je. Imam 33 godine i dosadno mi je za poludit. Ma ne, ne uvijek nego sad trenutno. Ovaj čas. Čovjek bi pomislio da se u mojim godinama više nemre dosađivati. Ono kao imaš već neki red po kojem furaš dan, točno se zna kad se kaj radi i teško se ispada iz te rutine. Da, tako je, to se zove rutina. Svakodnevica. E, pa kod mene nema rutine. Mislim, nije da nemam kaj za raditi, ali to kaj bi trebala to mi se neda, a ništa mi drugo ne pada na pamet. Ma lažem! Naravno da imam ideja, ali mi ih se neda realizirati. Ja ustvari uživam u dosadi. To mi je kao neko ukradeno vrijeme u kojem se usprkos hrpi mogućnosti, ja s guštom dosađujem. Nije to kao ono kad imam malo vremena pa na brzinu sređujem nokte, ili kad gledam tv, ili kad ne znam što bi radila (a moram priznati da mi se to još nije dogodilo). Ne, to je upravo ovaj čas kad znam što bi sve mogla raditi, a ja se radije dosađujem. To je super osjećaj!

Sad sigurno mislite da nisam normalna. Mislim, 'ko je danas normalan? Niti sam ja normalna dok ovo pišem, a niste bome ni vi koji to čitate. Umjesto da se fino družimo sa svojim "najmilijima", šetamo po prirodi, hranimo životinje, organiziramo mitinge potpore ovome i onome, kuhamo večere, volimo se ili svađamo i neznam ti ni ja kaj sve ne, i vi i ja asocijalno buljimo u svoje monitore, grebemo po svojim tipkovnicama, i manje više mlatimo praznu slamu. Mislim ja mlatim, a vi čitate. E pa ja neću više, dosadilo mi se dosađivati, idem ostvariti po koji socijalni kontakt, što i vama želim. Živi bili!
- 19:28 - Ispeci pa reci... (1) - Štampaj! - Linkaj!
07.08.2005., nedjelja
NEEEE opet kiša!

Ja ne vjerujem da opet pada. A jučer smo šljakali generalku cijeli dan, krečili smo Klincu sobu, tak da danas možemo fino cijeli dan izbivati iz kuće. To je uključivalo opciju da ne moram kuhat', jer ćemo jesti vani. Super! Probudim se i vidim da ipak moram kuhati i da je od zagorskih brega ostalo samo blato u mom dvorištu. Koja depra! Moji dečki još spavaju, a ja sam od dosade otvorila blog.
A jučer smo se slomili. Krečili smo Klincu sobu. Dobro, sfušali smo Klincu sobu, ali daj, dobro je to! Sad je umjesto prljavog zida mjestimično nepofarbani zid, ali 'ko to vidi. 'Ko dolazi u dječju sobu i traži fuševe po zidu? To ćemo popraviti danas ili sutra. O.K. vjerojatno će tak ostati, pa kaj.
Glavno da je Klinac zadovoljan. On ustvari slavi jer je spasio Bajonikle od više sile koja ih je htjela zauvjek uništiti. Neee! To mi je Bajonikal!- vrišti dok pokušavam baciti neki crveni komad plastike. Ma daj, kakav Bajokal, vidiš da je to strgano. Ba-jo-ni-kal! A ne bajokal, i pusti to!- uzima mi plastiku i stavlja na stol. O.K. skupljam papire, strgane olovke i krila od nekih bivših igračaka. Klinac je miran, dobro je. Odlazi! Jes!!! Sad hvatam ponovo crvenu plastiku. Ko Mata Hari. Spretna sam. Polako spuštam u vreću... Mama, pusti to! Koje? Bajonikla! Neznam koje je Bajonikal. Znaš i baš ga hoćeš hititi! Daj mi to! Dobro, predajem se! Stvarno sam htjela hititi crvenu plastiku, ali ona je imala ime i bila je jako važna. Priča se ponovila sa: Ne to mi je Blejd i Ne to su mi Jugi-o karte! Potrajalo je ali sam na kraju pobjedonosno izašla sa 100 kg smeća iz njegove sobe.
Supermuž (da nije moj muž bio bi super heroj. Ja ga sputavam, znate!) je otišao po ćevape! Mljac! Nisam ni kužila da sam gladna ko vuk, dok mi nisu zamirisali. Supermuž veli da nikad nemreš biti tak sit da nebi mogao pojesti još porciju ćevapa. To je istina. A hrana me uvijek podsjeti na kile kojih imam previše. Dala sam si rok od godinu dana da skinem 10 kila. To ne bi trebalo biti preteško, ali nekak mi baš ne ide od ruke. Ustvari, za početak sam kupila vagu. To se pokazalo kao dobra investicija jer se stalno važem i čudim se sama sebi. Valjda mislim da bu se dogodilo čudo pa će vaga konačno skužit da ja ustvari nemam 75 kila. Premještala sam ju po kupaonskim pločicama, okrivljujući neravan pod, ali čak mi je i na tepihu pokazala istu brojku. Dakle, za godinu dana cenera dole. Znam sve one "doručak-umjesto-večere" spike, kombinacije ugljikohidrata i proteina, i sve to, pa krećem. Javit ću rezultate za godinu dana.
Sad idem kuhati, a za vas koji nemate ideje, pa kaj nije picek s krumpirima i salatom najbolje jelo u nedjelju! Dobar tek!

p.s. htjela sam samo dodati za sve vas koji se mislite upustiti u avanturu samostalnog krečenja svoga životnog prostora, farba SIPOL ULTRA je mrak i zakon, zato što se super lako čisti sa svih površina, kao i sa kože i kose. Dovoljno je obično tuširanje! Vjerujte mi znam iz iskustva kako zaguljeno može biti skidanje farbe s vlastite kože. Prošli put sam se doslovce okupala u razrjeđivaču, pa sam osim bijelih mrlja imala još i crvene bolne flekove. Izgled gljive ludare! Budite pametni!
- 16:05 - Ispeci pa reci... (1) - Štampaj! - Linkaj!

<< Arhiva >>